ANALIZA – Crna Gora 2020: Zašto je Milo Đukanović počeo rat sa SAD i Zapadom

U Crnoj Gori su 30.avgusta 2020.godine održani 11.parlamentarni izbori i 5.parlamentarni izbori od proglašenja nezavisnosti te države 2006.godine. Izlaznost je iznosila čak 76,65%.

Nakon 31 godine srušen je najdugovječniji režim u Evropi, režim Demokratske partije socijalista (DPS) i aktualnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića (DPS), jer su se građani oslobodili straha, otkazali poslušnost režimu i opozicione stranke su osvojile većinu u parlamentu.

Izbori su održani u neravnopravnim uslovima, jer je vladajući režim imao na raspolaganju neograničene resurse za izbornu kampanju i moćnu medijsku podršku, koja je finansirana budžetskim novcem i sumnjivim novcem proisteklim iz političko-kriminalno-mafijaških poslova, koji se vezuju za režim.

Analitičari smatraju, da izbori nisu u potpunosti bili transparentni, fer i pošteni i da je Demokratska partija socijalista (DPS) uspjela dodatno manipulacijama osigurati približno pet poslaničkih mjesta više nego što to odgovara stvarnoj izbornoj volji građana Crne Gore, jer je imala potpunu kontrolu nad izbornim procesom.

Nova Vlada nova nada za Crnu Goru

Nova Vlada Crne Gore izglasana je 4.decembra 2020.godine. Vlada ima 12 ministarstva, a predvodi je premijer Zdravko Krivokapić. Vlada se popularno naziva i „Apostolska Vlada“, jer ima 12 ministara, što predstavlja asocijaciju na  12 biblijskih apostola, ali i na 12 zvjezdica na zastavi EU.

Vlada je sastavljena od tri koalicije: Koalicija Za budućnost Crne Gore 32,55% (133.267), Koalicija Mir je naša nacija 12,53% (51.297) i Koalicija  „Crno na bijelo“ 5,53 (22.649).

Vlada je ekspertska bez učešća predstavnika manjinskih zajednica, mada u Crnoj Gori nijedna etnička zajednica nije većinska. Premijer Krivokapić je pozvao političke predstavnike Bošnjaka i Albanaca, da budu dio Vlade što su oni odbili, jer nisu „smjeli“ prihvatiti poziv za učešće u Vladi pošto se još uvijek nalaze pod kontrolom Mila Đukanovića i bile su njegove političke marionete u prethodnom periodu. Dosadašnji režim je do posljednjeg trenutka gajio nadu, da neće doći do formiranja Vlade i da će u Crnoj Gori sve ostati kao i ranije.

Analitičari smatraju, da će se biti potrebno naviknuti na konzumiranje slobode, jer je građani Crne Gore nisu imali. Nova Vlada trebala je više, da oslikavati etničku strukturu stanovništva Crne Gore kao multietničke države. Međutim, taj se nedostatak može popraviti u narednom periodu, ali najvažnije je, da Vlada pokaže, da je Vlada svih građana, da radi u interesu građana i da neće biti diskriminatorna niti prema jednom dijelu stanovništva kao što je to bio  slučaj do sada.

Revizija režima DPS

Nova vlast suočit će se sa neophodnom revizijom režima DPS, jer je preuzela odgovornost za vođenje države. Demokratska partija socijalista (DPS) je vlasnik odgovornosti ratova na području bivše Jugoslavije. U Crnoj Gori nikada nije proglašeno ratno stanje, a upotrijebljene su sve snage za ratovanje u drugim državama. Crna Gora je bila polovina Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), nije bila minijaturna kao ni njena odgovornost.

DPS je vlasnik zločina, deportacije Bošnjaka-muslimana, koncentracionog logora Morinj. Pozivanje Đukanovića na JNA i prevaljivanje odgovornosti na JNA je neznanje ili vrhunski cinizam. Teritorijalna odbrana (TO) nije bila podčinjena JNA nego vlastima Crne Gore. Član Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (VSO) bio je iz Crne Gore. DPS je vlasnik teških ekonomskih sankcija, vlasnik svih neregularnih privatizacija, vlasnik nerazjašnjenih 40 ubistava u Crnoj Gori. Biće potrebno donijeti zakon o lustraciji, koji će „začešljali“ DPS, koja mora napraviti otklon od zločina. ICTY/MICT trenutno preko glavnog tužioca Serge Brammertza traži istragu i procesuiranje 15 osoba, koje se sumnjiče za počinjeni ratni zločin u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, čije procesuiranje je opstruirao Đukanović.

Posebno je važno donijeti Zakon o porijeklu imovine režima Đukanovića i lustraciji. Zdravi dio DPS mora zauzeti otklon od kriminalnog dijela DPS i na vanrednom kongresu izabrati novo rukovodstvo sa novim predsjednikom i pridružiti se građanskim snagama. Đukanovićeva autokratija uvela je „sluganstvo“, koje nije svojstveno tradiciji Crnogoraca.

Vojska Crne Gore, koja je sastavni dio NATO-a, je divizija DPS-a, kadrovski je uništena, srušen je sistem. Jedna od istraga nove vlasti biće potrebna protiv bivšeg ministra odbrane Crne Gore Predraga Boškovića (DPS), jer je urađeno na uklanjanju svega onoga što nije bilo po mjeri DPS-a i mjeri „novocrnogorstva“.

Demontirati sigurnosno-obavještajne službe, možda na pozitivnom iskustvu Češke, koja je rasformirala i demontirala službe državne i vojne bezbjednosti (rasformirati Agenciju za nacionalnu bezbjednost-ANB, vojno-obavještajni sektor u vojsci, agenciju za sprečavanje korupcije, javno tužilaštvo graditi na profesionalnim osnovama). U Sloveniji je zastupnik u slovenskom parlamentu i sadašnji ministar odbrane Slovenije Matej Tonin[2] predložio 2016.godine potpuno ukidanje i formiranje nove Slovenske sigurnosno-obavještajne agencije (SOVA), što je najbolja opcija za takve službe, ali je vrlo teško provesti, jer država već neko vrijeme neće moći  dobivati i koristiti informacije relevantne za njene odluke. Potrebno je pronaći novi model za imenovanje sudija i tužilaca. Praksa je pokazala, da kriminalci ne mogu egzistirati, ukoliko to ne dozvoli država i njene institucije.

U Crnoj Gori još uvijek imamo UDB-u, koja nikada nije rasformirana, jer se postavlja pitanje ko prijeti Crnoj Gori i koliko potencijala ima da se odbrani. Crnoj Gori prijete visoko organizirani kriminalci i tu je potrebna osposobljena i opremljena jaka policija i tužilaštvo. Zbog toga je potrebno poduzeti nekoliko adekvatnih mjera, koje će „opametiti“ kriminalce. U Crnoj Gori sve je kapilarno prožeto kriminalom i korupcijom, a rješenja je potrebno tražiti „od glave prema repu“. U pravno uređenim državama važno je imati jaku policiju. Policija mora biti jača i opremljenija od vojske i potrebno je provesti proces „policizacije vojske i militarizacije policije“.

Potrebno je uspostaviti novi sudski i tužilački savjet kako bi se odbranila država Crna Gora od DPS-a.

U režimu Mila Đukanovića negativnu ulogu odigrao je Javni RTV Servis (RTCG) Crne Gore, koji je bio servis odnosno sluga režima i sada služi za obračune sa zapadnim ambasadama prvenstveno Ambasadom SAD u Podgorici.

U skladu s porukom posljednjeg izvještaja o Crnoj Gori, kojeg je u oktobru predstavila Evropska komisija, novi crnogorski premijer Zdravko Krivokapić kao prioritete izdvaja borbu protiv korupcije i kriminala i „preporod pravosuđa“ u zemlji, što će, kako kaže, voditi ka ostvarenju programa nove vlade u Podgorici, i što je „pravda za sve“.

Hibridni režim srušen – kako dalje?

U izvještaju Freedom House „Države u tranziciji“[3], objavljenom 6. maja 2020., Crna Gora i Srbija su  iz kategorije djelomično konsolidiranih demokratija pozicionirani u grupu tranzicionih, tzv. hibridnih režima.

Nova Vlada zatekla je državu pred bankrotom. Iako je Crna Gora od 2017.godine punopravna članica NATO-a, koji temelji i prakticira najviše demokratske standarde, ali  Crna Gora je od tih standarda poprilično udaljena.

Režim Mila Đukanovića dočekao je nespreman pandemiju Covid-19. U robnim rezervama nalazilo se samo par hiljada zaštitnih maski, a zahtjevnije medicinske opreme nije bilo na raspolaganju. Zbog toga se Crna Gora 26.marta 2020.godine zvanično obratila NATO/EADRCC[4] za međunarodnu pomoć sa zahtjevom za pomoć (Montenegro requests international assistance in their response to COVID-19) u kojem se između ostaloga traži mobilna bolnica sa 1.000 bolesničkih kreveta i sa potražnjom čak za 5.688.353 kirurških maski.

Pošto NATO baštini demokratske standarde, vrijednosti  i transparentnost, ta porudžbina se našla na službenoj stranici NATO-a. Đukanovićev režim je upravo djelovao suprotno svim demokratskim standardima, vrijednostima i netransparentnošću. Usprkos nespremnošću, kadrovskom i materijalnom, za suzbijanje pandemije Covid-19 režim je već u aprilu 2020.godine, prikrivajući stvarne informacije od građana, proglasio pobjedu nad pandemijom i sebe razglasio za „Free Corona Country“ i time smrtno ugrozio živote brojnih građana.

Režim je zatvorio granice sa susjednim državama, izuzev u periodu parlamentarnih izbora, tako da je turistička sezona bila na nivou manjem od 10% u odnosu na prošlu godinu.

Zatvaranjem granica uništena je i preostala ekonomija i time se u praksi potvrdilo „vizionarstvo i uspješnost“ Mila Đukanovića. U tom periodu posebno je intenzivirana kampanja protiv Srbije i njenog predsjednika Aleksandra Vučića (SNS), kojeg je režim optuživao za sve i svašta te Rusije.

Analitičari smatraju, da je poraz režima Mila Đukanovića na parlamentarnim izborima posljedica kriminala i korupcije enormnih razmjera za vrijeme njegove 31-godišnje vladavine. Kao sekundarni razlog poraza je donošenje spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je prouzrokovao masovno nezadovoljstvo pravoslavnih vjernika. Optuživanje Srpske pravoslavne crkve (SPC) za poraz ili predsjednika Srbije Vučića je samo izgovor režima, da opravda svoj poraz. U stvorenom ambijentu građani su izgubili strah od režima i otkazali mu poslušnost.

Nakon pada režima došlo je do masovnog iznošenja novčanih sredstava iz Crne Gore u inostranstvo. Uništavana je dokumentacija i raspisivani su tenderi javnih kompanija, da bi se izvuklo što više novca.

U kakvoj situaciji se našla nova Vlada Crne Gore govori činjenica da je Vlada, da bi spriječila bankrot morala izdati obveznice na period od sedam godina u vrijednosti 750 miliona € sa kamatnom stopom 2,8%. U martu 2021.godine dospijeva rata kredita od 525 miliona €, dok bi se ostali dio sredstva od obveznica iskoristio za razvoj ekonomije. Za poređenje kreditni aranžman Bosne i Hercegovine o kojem se trenutno pregovara sa MMF iznosi 750 miliona €, a BiH ima najmanje šest puta više stanovnika od Crne Gore.

Analitičari smatraju, da je izdavanje obveznica u vrijednosti 750 miliona € dokaz u kakvom stanju je nova Vlada zatekla stanje u državi i pokazala svu dosadašnju „uspješnost“ režima Mila Đukanovića. Zaduženje Crne Gore sada iznosi preko 100% BDP-a. Najveći kratkoročni izazov za Vladu biće suočavanje sa pandemijom Covid-19 i njenim posljedicama.

Analitičari smatraju, da su građani Crne Gore mentalno osakaćeni 31 godinu i da bi satisfakcija bila osnivanje Fonda nezakonito stečene imovine, koju bi trebalo namijeniti razvoju Crne Gore i saniranju posljedica vladavine 31-godišnjeg režima.

Protjerivanje ambasadora dr. Božovića – zamka za Vučića

Nekoliko dana prije formiranja nove Vlade Crne Gore režim Mila Đukanovića odlučuje, da protjera ambasadora Republike Srbije dr. Vladimira Božovića zbog navodnog miješanja u unutarnja pitanja Crne Gore. Taj potez zahtijeva reciprocitet druge države u ovom slučaju Srbije, da protjera ambasadora Crne Gore. Protjerivanje ambasadora je mjera, koja se u praksi rijetko primjenjuje posebno ne između prijateljskih i susjednih država. Ona u stvarnosti znači neku vrstu predratnog stanja kada se očekuje, da jedna država objavi rat drugoj državi ili da trajno naruši odnose između dvije države.

Analitičari smatraju, da je protjerivanje ambasadora dr. Božovića ustvari bila zamka za predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, da se i on odluči za isti potez i da protjera ambasadora Crne Gore Tarzana Miloševića (DPS) i da se tako Srbija i njen predsjednik optuže za miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore te da ugrožava regionalnu saradnju, mir i stabilnost. Predsjednik Vučić nije upao u postavljenu zamku i povučena je odluka o protjerivanju ambasadora Crne Gore iz Srbije i time nije uspio Đukanovićev plan izazivanja novih napetosti i nestabilnosti, jer je decenijski živio na račun srpsko-kosovskog spora.

Srbija je odlukom da povuče mjeru protjerivanja ambasadora Crne Gore iz Republike Srbije ali i odlukom da ne opozove svog ambasadora poslala jasnu i nedvosmislenu poruku u Crnu Goru šta očekuje od nove vlade. Zahtjev Srbiji, da opozove svog ambasadora i da imenuje novog je grubo miješanje u unutarnje stvari suverene zemlje, a u praksi bi to značilo, da Srbija narednih ključnih 7-8 mjeseci, koliko bi trajala procedura za slanje novog ambasadora, ne bi imala svog najvišeg diplomatskog predstavnika.

Evropski komesar za proširenje Oliver Varhely pozdravio je odluku Vlade Srbije, da povuče odluku o protjerivanju ambasadora Crne Gore Tarzana Miloševića i pozvao, da Crna Gora uradi isto. Poštovanje dobrih susjedskih odnosa i regionalna saradnja su kameni temeljci proširenja Evropske unije (EU) i Procesa stabilizacije i pridruživanja izjavio je Varhely.

Analitičari smatraju, da je potrebno, da nova Vlada Crne Gore relaksira odnose sa Srbijom i drugim susjedima i predlažu, da održi zajedničke sjednice sa vladama susjednih država. Kao korak prijateljstva i prijateljskih susjedskih odnosa Vlada Crne Gore trebala bi, da donese odluku o vraćanju ambasadora dr. Božovića u Crnu Goru i time barem djelimično anulira narušene odnose između dvije zemlje. To bi bila istinska poruka i potvrda Vlade, da vodi politiku diskontinuiteta u odnosu na režim Mila Đukanovića.

Zanimljivo je, da režim Mila Đukanovića u zvaničnom saopštenju nije naveo tačan naziv konvencije na kojoj temelji protjerivanje ambasadora Srbije. Citiran je pogrešan član 41, koji govori o imunitetu i privilegijama. I da stvar bude još paradoksalnija, diplomatska nota o protjerivanju nikada nije uručena ambasadoru dr. Božoviću, jer se ambasador u vrijeme donošenja odluke o protjerivanju nalazio u Beogradu.

Član 95 Ustava Crne Gore govori, da predsjednik Crne Gore ima nadležnost, da opoziva diplomate Crne Gore, za razliku od stranih diplomata gdje je njegova nadležnost samo da prima akreditivna i opozivna pisma stranih diplomatskih predstavnika, dok je u  nadležnosti Vlade, koja po članu 100 Ustava vodi unutrašnju i vanjsku politiku Crne Gore.

Analitičari smatraju, da je jasno da Republika Srbija neće opozvati svoga ambasadora u Crnoj Gori dr. Vladimira Božovića i da je test za ministra vanjskih poslova Crne Gore Đorđa Radulovića upravo slučaj ambasadora dr. Božovića kako će postupiti, jer se ministar Radulović već povezuje, da je kadar bivšeg Đukanovićevog režima, čak i Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Njegova odluka u slučaju ambasadora dr. Božovića će pokazati kojem taboru zaista pripada?

Protjeravanje ambasadora dr. Božovića je očito zamka Đukanovićevog režima i za novu Vladu Crne Gore i za zapadne partnere, jer poraženi autokrata Đukanović želi otežati rad novoj Vladi i ispravljanje decenijski nagomilanih anomalija, a Zapadu se predstaviti kao garant mira, stabilnosti i prozapadnog kursa. Sve je to naravno smišljeno, da bi se izazivanjem vještačkih podjela održali na vlasti. Od promatračke misije OSCE/ODIR i EU u Crnoj Gori konstatirano je, da su izbori održani u neravnopravnim uslovima uz brojne zloupotrebe. Đukanovićev režim ubacivanjem svojih kadrova i „infiltriranjem“ u novu Vladu, uz istovremeno stalno poturanje klipova toj istoj Vladi, radi na njenom rušenje, da bi povratili izgubljenu vlast.

Zato je velika odgovornost kako na novoj Vladi tako i na EU i NATO zapadnim partnerima, da to prepoznaju i ne dozvole. Jer u suprotnom imali bismo paradoksalnu i nikada viđenu situaciju, da se jedan diktatorski režim nakon što je od strane naroda i građana poražen i srušen ponovo vrati na vlast trajno destabilizirajući cijeli region.

Otuda iznenađuju i prve vrlo neuvjerljive i vrlo kontradiktorne izjave novog ministra vanjskih poslova Crne Gore Đorđa Radulovića, koji ponavlja riječi svog prethodnika Srđana Darmanovića (DPS), koji govori isto što Đukanović, da teži dobrosusjedskim odnosima, a ima namjeru da bude kontinuitet sa politikom koja je protjerivanjem ambasadora Srbije to značajno narušila.

Može li normalizacija odnosa sa najznačajnijim vanjskotrgovinskim partnerom i najbližim susjedom Srbijom ići preko istrajavanja na pogrešnoj odluci prethodnog ministra vanjskih poslova u tehničkoj Vladi DPS-a, koju i sam kritizira ili u njenim poništenjem, koje je u duhu Bečke konvencije o diplomatskim odnosima i prijateljske recipročne geste od strane Srbije.

Zašto se napada američka ambasada u Crnoj Gori

DPS i Milo Đukanović su prva politička partija na Balkanu, koja je potpisala sporazum o saradnji sa Jedinstvenom Rusijom Vladimira Putina. Nezavisnost Crne Gore uslijedila nakon direktne podrške Rusije i Ruske pravoslavne Crkve. O tome govori svjedočenje Paula Manaforta, bliskog saradnika Donalda Trampa, koji je sklopio sporazum sa tužilaštvom po tački optužnice, koja ga tereti za zavjeru protiv SAD i po tački kojom je okrivljen za zavjeru radi ometanja pravde. Manafort je bio šef izborne kampanje Donalda Trumpa par mjeseci tokom 2016.godine i bio je prinuđen, da se povuče u avgustu te godine, nakon što je otkriven obim njegovih konsultantskih i lobističkih usluga za ukrajinske političare, uključujući i nekadašnjeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča. Manafort je tijesno sarađivao i sa ruskim oligarhom Olegom Deripaskom, koji je vrlo blizak predsjedniku Crne Gore Đukanoviću. Najviše stranih investicija poslije proglašenja nezavisnosti 2006.godine u Crnu Goru je stiglo upravo iz Rusije. Ruski tajkun Oleg Deripaska, blizak Kremlju privatizirao je Kombinat Aluminijuma Podgorica (KAP), a Željezaru Nikšić privatizirali su misteriozni ruski biznismeni, koji su, između ostaloga, kupovali zemljišta i druge objekte širom Crne Gore po nerealnim cijenama što je izazvalo sumnju brojnih međunarodnih organizacija i istraživača. Suočen sa brojnim problemima i optužbama za korupciju i kriminal (A2A, Telekom, afera koverta, kastodi račun, prvi milion, hidroelektrane koje gradi Blažo Đukanović, sin Mila Đukanovića, brojna nerasvijetljena ubistva) Đukanović je izgubio podršku i utjecaj koji je imao u regionu prije 10 godina.

Za važne međunarodne, prije svega zapadne, aktere Đukanović više nije taj koji je neophodan i važan činilac na Balkanu, postao je suvišan. Zbog toga je Đukanović odlučio, da po oprobanom receptu igra na kartu manipulacije nacionalizma i religije i tako izazove tenzije i sukobe, da bi pokazao da je on jedini koji može da osigura mir i garantira stabilnost u regionu prikazujući sebe kao prozapadnim političarem. Takvu politiku su birači prepoznali i konačno kaznili na nedavnim parlamentarnim izborima.

Zašto Milo Đukanović nije više važan za zapadne partnere slikovito objašnjava Amerikanac Francis Fukuyama[5], jedan od najznačajnijih  i najutjecajnijih političkih teoretičara i mislilaca današnjice, koji je  kritizirao Mila Đukanovića i njegov režim.

„Crna Gora nije mnogo uradila da uđe u Evropsku uniju u ovom trenutku. Prošlog ljeta sam dugo razgovarao sa Đukanovićem kad sam bio u Podgorici. Mislim da je on efikasan političar, ali ne smatram da vodi demokratsku državu“ rekao je Francis Fukuyama početkom juna 2020. Objašnjavajući javnosti zašto misli, da je Milo Đukanović efikasan naveo je sljedeće „Po mnogo čemu mislim da su se loše strane njegovog vodstva uspjele vrlo dobro sakriti, tako da sam u tom smislu mislio na efikasnost, u smislu njegove javne prezentacije. Ali sa druge strane, mislim da je on vrlo problematičan lider, zbog načina na koji je koristio političku moć – da se u Crnoj Gori onemogući stvarna borba za vlast.”

Crna Gora je ekonomski vezana za Rusiju, jer je 20% kompanija u ruskom[6] vlasništvu (i 20% kompanija u vlasništvu državljana Srbije), koje je doveo Đukanović, dok Kina ima kontrolu nad javnim finansijama preko datog kredita za auto-put Bar-Boljare[7], jer kontrolira ključnu investiciju auto-put i može da ugrozi javne finansije Crne Gore, čija je izgradnja zajedno sa pandemijom Covid-19 povećala vanjski dug na više od 100% BDP-a. Kina nastoji da stekne utjecaj u regionu strategijom „dužničke diplomatije“, odnosno osiguravanjem sredstava finansijski oslabljenim zemljama na način, koji stvara političku zavisnost.

Milo Đukanović i dijelovi njegovog propalog režima svim sredstvima intenzivno nastavljaju sabotiranje legalno izabrane vlasti u Crnoj Gori. Na meti su se prioritetno našli ambasadori zapadnih država u Crnoj Gori, koji po instrukcijama svojih država nisu pružili podršku Đukanoviću. Najotvoreniji napadi su usmjereni prema ambasadorici SAD Judy Rising Reinke. Američka ambasada u Crnoj Gori čak se i javno oglasila u povodu napada na ambasadoricu SAD, koji se realiziraju preko dijelova odmetnutog javnog servisa RTV Crne Gore (RTCG). Napadi na američke predstavnike u Crnoj Gori se povezuju sa određenim informacijama o ponovnom približavanju Mila Đukanovića Ruskoj federaciji.

Zapadne zemlje pojačavaju svoju prisutnost u Crnoj Gori. Novi francuski ambasador u Crnoj Gori biće Christian Thimonier, koji je na konferenciji Civil Rights Defenders[8] rekao, da je bogatstvo u Crnoj Gori „koncentrisano na 10 ili 12 porodica“, pitajući se, da li akumulacija bogatstva u Crnoj Gori pokazuje evropske vrijednosti, te da je Crna Gora bila primjer zašto treba preispitati kriterije za proširenje EU. Crna Gora mora najviše napora da usmjeri ka vladavini prava, odnosno borbi protiv korupcije, organiziranog kriminala i trgovine ljudima.

Analitičari smatraju, da Milo Đukanović planski sabotira novu Vladu Crne Gore, da napada Zapad i da se ponovno približava Rusiji. Potpisivanje nedavnih apela podrške režimu Mila Đukanovića od javnih ličnosti/intelektualaca iz regiona bila je smišljena manipulacija i prilika za manevar Đukanovića, da sebe predstavi kao prozapadnog političara, dok je na drugoj strani otvarao prostor za zaokret prema Rusiji.

Djeluje neobjašnjivo na koji su način Milo Đukanović i njegov režim uspjeli animirati dio javnosti u regionu na priči od opasnosti stvaranja neke nove „velike Srbije“. I najobičnijim poznavaocima političkih prilika je bilo jasno, da je Đukanović izgubio podršku Zapada momentom ulaska u NATO i da je konačno odigrao svoju ulogu. Analitičari procjenjuju, da je većina lobiranja bila sponzorirana i da je samo manji dio lobista vjerovao u priču o „velikoj Srbiji“. Postavljaju se pitanja, da li Đukanovićevi lobisti iz regiona stoje i iza napada na zapadne ambasade u Podgorici odnosno podržavaju li Đukanovića u njegovom sukobu sa Zapadom i potkopavanju nove proevropske crnogorske vlasti.

Promjenom koja je došla smjenom režima koji je vladao posljednjih 31 godinu Crna Gora je dobila i obećanje, da će njen vanjskopolitički put biti isti kao i od sada.

„Iako na prvi pogled izgleda da su EU put i put u NATO dva paralelna puta, dokazano je u praksi da ćete prije završiti posao evropskih integracija ako ste članica NATO-a. Smatram da će put i u NATO i u EU, za koji se Crna Gora opredijelila, biti brži, bolji i potpuniji, i zato bih preporučio svima da slijede takav put“ , rekao je premijer Krivokapić.

Nova Vlada Crne Gore mora biti demokratska vlada apsolutnog diskontinuiteta sa prethodnom DPS-Đukanovićevom i mora jasno pokazati da nema infiltriranih kadrova Đukanovićevog režima i da je ona stvarna vlast, a ne poraženi autokrata. Snažna  početna podrška zapadnih partnera jasan je signal, da oni to također žele i da je ovo Đukanovićev kraj političke, a početak pravosudne karijere. Kroz institucije sistema mora se provesti temeljita i na zakonu i pravilima pravne države zasnovana istraga i potraga za opljačkanim novcem/imovinom građana Crne Gore. Nova Vlada Crne Gore već je stekla simpatije u regionu, koje će još više ojačati uključivanjem u regionalnu inicijativu „Mini Schengen“, koja će unaprijediti regionalnu saradnju.

Ljubljana/Bruxelles/Washington/Podgorica, 17.decembar 2020

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)

Check Also

„Putinove strele“: Zašto Rusiji treba još jedna hiperzvučna raketa „Orešnik“

Bez sumnje, glavna međunarodna vest dana je prva borbena upotreba nove i strogo tajne „Putinove …