Borba Info Vesti
Nedavno je dosta nezadovoljstva izazvao tekst u kojem sam pisao o problemu radikalnog islamizma u Europi.
Dobio sam mnogo poruka naše braće Bošnjaka, u kojem su me uvjeravali, prijetili, vrijeđali… Neki su mi dobronamjerno savjetovali da ne ulazim u sukoba sa islamistima, jer se radi o ljudima kojima je nasilje modus operandi.
Reakcije se još nisu umirivale, a već je na naslovne strane dospio novi teroristički akt. Javio se opet i Khabib koji je napisao da će islam ljude izvesti iz tame, pa bih ga podsjetio, da je prije više od 120 godina ljudski rod iz tame izveo jedan sin pravoslavnog svećenika. Da njega nije bilo, Khabib ne bi sada preko instagrama slao svoje kretenske poslanice, nego bi čitao Kur’an uz svijeću.
Ima sigurno više od 15 godina od kako sam napisao prve tekstove o “islamofobiji”, tada kada su Amerika i NATO (inače saveznici Allije u Bosni) divljali po muslimanskim zemljama.
O islamu znam više nego najmanje 90 posto muslimana. Kur’an sam posudio na prvoj godini iz knjižnice fakulteta i nisam ga vraćao dok ga par mjeseci kasnije nisam kupio u Banja Luci.
Vrlo dobro poznajem islamsku terminologiju – tagute, tekfir, hilafet, kabur… znam 99 “lijepih Alahovih imena”, od kojih je jedno “El-Vedud (Onaj koji voli), pa neka današnji muslimani kontempliraju malo i o tom imenu.
Smatram da nije dobro da Bošnjaci sebe poistovjećuju sa radikalnim islamizmom i neosmanizmom, jer iz prošlosti imaju svijetle primjere poput Zmaja od Bosne, Huseina-kapetana Gradaščevića koji je svoju vojsku vodio na Kosovo u želji da se osveti Turcima za Kosovski boj, dok ga je uvijek oprezni i pragmatični Miloš Obrenović od toga odgovarao.
Neke od primjedbi Bošnjaka treba uvažiti. Niko normalan ne spori zločine koje su križari počinili nad muslimanima (ali i pravoslavcima, pa i Zadranima).
Poražavajuća je činjenica i za Hrvate i za Srbe da su Bošnjaci u posljednjem ratu u Bosni rušili najmanje vjerskih objekata. Nije sporno da je kroz veliki dio povijesti islam prema kršćanima bio u pravilu tolerantniji nego kršćanstvo prema muslimanima, pa su tako u islamskim zemljama tokom srednjeg vijeka postojale kršćanske crkve, dok s druge strane u kršćanskim zemljama džamija nije bilo.
Ali to odavno nije tako. Danas u New Yorku, Ateni ili Rimu niko neće izgubiti glavu ako na ulici čita Kur’an, dok u Riadu kršćani mogu biti sretni ako ih saudijske vlasti “samo” deportiraju jer su u privatnosti svojih domova čitali Bibliju.
Nikakvi zločini zapadnjaka ne mogu opravdati ubijanje civila. Razlika između terorista i boraca za slobodu je u vrlo važno detalju, borci za slobodu ne ubijaju nevine ljude.
To što je Alžir bio kolonija Francuske ne daje za pravo Alžircima da bacaju bombe po ulicama Marseillea. A kad se već vraćamo u prošlost, ni Alžir nije bio oduvijek islamski.
U njemu se između ostalih rodio Sveti Augustin, jedan od najpoštovanijih svetaca u katoličanstvu, čovjek koji je uz Tomu Akvinskog izvršio najveći utjecaj na katoličku teologiju, ali, i na islamsku, jer je njegov koncept “države Božje” kasnije proveden kroz islamska državna uređenja, odnosno šerijat.
Sirija je bila koljevka kršćanstva. Svih sedam crkava kojima na otoku Patmosu u tamnici piše apostol Ivan u posljednjoj knjizi Biblije, Otkrivenju nalaze se u Turskoj. Aja Sofija u Carigradu koja je nekad bila crkva svete mudrosti izgrađena je prije nego što se prorok Muhamed rodio.
Mainstream teoretičari i lažni intelektualci poput dokazanog srbofoba i rusofoba Yuvala Hararia kažu kako teroristi obično nemaju dovoljno snage da poraze neku vojsku ili okupiraju neku zemlju, nego uspijevaju zavladati novinskim naslovnicama tako što svoje neprijatelje (u ovom slučaju zapad) uspijevaju izazvati na pretjeranu reakciju.
Ono što Harari i slični plaćeni analitičari ne kažu je da su teroristi na naslovnicama samo onda kad to onima koji stoje iza medija odgovara. A oni koji stoje iza medija najčešće su isti oni zapadnjački centri moći koji kontroliraju većinu islamističkih terorističkih organizacija, kao što je UDBA kontrolirala gotovo kompletnu ustašku emigraciju.
1980. godine moja majka, tada još djevojka, šetala je ulicama Beča. Bio je to najsigurniji grad na svijetu, grad kulture, arhitekture i povijesti. I tada je u njemu bilo migranata, tisuće Jugoslavena koji su tamo radili i živjeli, bez poriva da taj grad sruše ili da pucaju u Austrijance.
A nije da nisu imali razloga da ih ne vole, stoljećima je baš iz Beča Balkanom vladala Habsburška carska porodica. Prvi koncentracioni logori u Europi napravljeni su za Srbe 1914. od strane Austro-Ugarske Monarhije.
Josip Frank, ideološki otac ustaškog genocida bio je austrijski agent. Danas u Beču živi možda i više od 200 000 Srba, pa ni jednom nije palo na pamet da postavi bombu u parku pored dvorca Schönbrunn.
Kada su islamski fundamentalisti ratovali protiv Srba, zapad ih je pomagao. Hollywoodska propagandna mašinerija izbacivala je filmove u kojima George Clooney i Nicole Kidman jure srpske teroriste dok pokušavaju postaviti atomsku bombu u Ujedinjene narode, a na strašne Srbe slali su i Richarda Gerea, Owena Wilsona, Roberta De Nira… Srpskog terorista glumio je između ostalih i John Travolta, iako višemilijunska srpska dijaspora nikad u nekom američkom ili europskom gradu nije čak niti petardu bacila.
Saveznici zapada ovih dana pucaju po Beču. Prema procjenama austrijske obavještajne službe, među 250 radikalnih imama najviše je onih iz bivše Jugoslavije.
To su oni kojima je zapad priznao državu. Oni kojima je slao oružje. Oni radi kojih je bombardirao Srbiju. Francuski pukovnik, časni Žak Ogar (Jacques Hogard) odavno je napisao: “Europa je umrla na Kosovu.”
Goran Šarić
