Milačić Đukanoviću: Svaki kamen koji ste bacili na Boga, pao je pravo na vas

„Svaki kamen koji ste bacili na Boga, pao je pravo na vas“ — poručio je lider Prave Crne Gore Marko Milačić u otvorenom pismu Milu Đukanoviću, reagujući na izjavu crnogorskog predsednika da mitropolit Amfilohije neće moći da izgradi hram na Cetinju, kao i da će braniti Crnu Goru „i iz šume ako treba“.

Otvoreno pismo Marka Milačića upućeno predsedniku Crne Gore prenosimo u celini:

„Vi ste, Đukanoviću, predsjednik bez naroda, usamljeni gonič duha Svetoga koji vas muči i proganja, posebno sada, kada ste ostali sami, na brodu bez palube, jer ne grizu vas samo strane ambasade, ne ujedaju samo moćni i veliki, sada vidite, ničiji predsjedniče, najviše boli kada vas ugrizu vaši.

Vaši, koje ste huškali na nas, nakon što ste nas prozvali četnicima, a prije toga zakoračili da nagazite bez duše Svetog Vasilija Ostroškog, dok ste sanjali o osvajanju ostroškog kamena, dok ste vapili da Ostrog postane vaš kada vi niste njegovi, prije nego što ste napravili taj korak pakla, vas je nagazio Sveti Vasilije Ostroški.

I dok još, kao ranjeni kurjak, liječite rane izbornog dana koje nikada neće zarasti, dok još od poraza krvarite i gubite, umjesto da prećutite ono što je ostalo od vas, posebno ono što je ostalo od Crne Gore koju ste potpuno uništili, vi se javljate da još jednom, dok ste predsjednik samo vas samih, još uvijek neosuđenih i nepohapšenih, zaprijetite onom od kog ste izgubili, opet kamenjem prijetite Bogu.

Dok priznajete poraz pa proslavljate demokratiju u zemlji u kojoj ste demokratijom mahali kao vašim najskupljim perjem, a pod njim trideset godina ubijali sve što liči na slobodu, sve što pravo stoji i govori, dok shvatate i lažno prihvatate promjenu vas, sazivate plaćene skupove i naručujete plaćene tekstove samo da još jednom osjetite da vas neko, makar i na silu, makar i potkupljivo, voli.

A ne vole vas, Đukanoviću, ni oni koji su mahali zastavom Crne Gore da bi nas u vaše ime u pobjedi uznemirili, ne brane oni vas, Đukanoviću, oni brane svoje pozamašne plate, svoje odbore, svoje državne automobile i telefone, i njima za ljubav morate platiti.

Kao i svako ko se posvađa sa nebom, pa ima sve, a nema ništa, vi ne prosite po mračnim i napuštenim uglovima već plaćate za ljubav u najskupljim kabinetima, a kada je tako dobijete, zar ne tražite isto, zar i vi niste prosjak.

Dok u srcima slavimo pobjedu, hrišćanski vas ne uznemiravamo u bolu i patnji, vi opet bijete ratove koje ste upravo vi, Đukanoviću, započeli i završili devedesetih, vi i dalje gonite i progonite, vi i dalje potpaljujete. I u pravu ste Đukanoviću: ovo za vas jesu devedesete.

Devedesete vašeg života, koje proživljavate tek sada, onako kako su ih proživljavali Muslimani koje ste deportovali, onako kako su ih proživljavali Hrvati koje ste u Dubrovniku bombardovali, sve iz devedesetih sada je u vama i vašima, jer vi ste vaša najgora sudbina.

Dok nas postrojavate u četnike, dok istoriju povampirujete samo da biste imali sa kim opet da ratujete, zar niste upravo vi, Đukanoviću, najveći četnik?

U želji da idete po šumama i gorama, pa puškama branite državu koju ste, tvrdite, izgubili, dok pozivate nestalne vaše, koji će vas, onako lakomi i potplaćeni možda i poslušati pa pobjeći u zoru, zar ne stvarate upravo ono od čega se godinama zaklanjate, čega se vi tako napirlitani najviše plašite, četnički pokret?

U tim šumama vama nije mjesto, vama je, Đukanoviću, mjesto u zatvoru.
Kada već niste upjeli da dobijete izbore ni dovođenjem Muslimana iz dijaspore, ni plaćanjem ni kupovinom prava i glasova, sve bratsko prema manjinama ste zaboravili, a onda ste džamijama stakla polupali i zidove ispisivali.

Dok ste manjine sa većinom svađali i u tom jazu dobijali vlast, zaboravili ste da iako volimo različitog boga, put kojim do njega stižemo uvijek je isti.

I dok ste sada, kada vam više ni manjine nisu dovoljne za vlast, rušili i njihove svetinje, mi smo i tada svetinje branili.

U šta pretvarate pristalice ničega, pristalice vašeg nepotizma i pohlepe, da im se cijeli svijet smije i čudi, dok brane ono što im niko, osim vas, ne otima, dok ih tjerate da mašu zastavama sa obije ruke sve dok ih iz ramena ne iščupaju, ne bi li dokazali da više vole Crnu Goru od nas koji smo je od vas spasili, dok vi, Đukanoviću, pjevate iz bijesa, mi pjevamo zbog slobode.

Mi pjevamo zbog bratskog ujedinjena, zbog pomirenja i sloma zla, mi pjevamo zbog Boga, i naroda kojije sam, bez ičije pomoći i nadmoći, pobijedio vas, zlo.

Dok ste nas hapsili, pretresali i proganjali, dok ste u uniformama bez oznaka palicama udarali i staro i mlado, samo zato što vas ne vole, Đukanoviću, mislili ste policijom se pobjeđuje narod, a mi smo vas pobijedili ljubavlju.

U takvom ratu za ljubav vi gubite, i uzalud prijetite da ćete opet izvlačiti kamenje iz temelja hramova i crkava, svo kamenje koje ste prethodnih mjeseci bacali na Pravoslavlje i naše Vladike sada ste vi sakupili. Nosite svoje breme, jer svaki kamen bačen na Boga, pao je pravo na vas.

Sami ćete, Đukanoviću, vratiti prvi kamen kapele na Lovćenu, vaša će biti prva stopa put hrama na Cetinju jer ste upravo vi donijeli sramni Zakon o slobodi vjeroispovjesti, pa njim razbuktali vjeru i bratsvo u Crnoj Gori, i srušili samog sebe. Hvala Vam na tome!

I kada iz njenog pravnog poretka nestane taj zakon, ostaju drugi.

Oni koji vas sada još više bole, oni po kojima će odgovarati svi vaši, pa i vi Đukanoviću, za sva nepočinstva nad narodom i prirodom Crne Gore, a odgovaraćete makar bježali u šume, i tamo ćemo vas naći jer je i šuma, za one koji je nisu upoznali, najveći zatvor”.