Budućnost Evrope nikada nije bila neizvesnija. Dok smo na prekretnici svetske istorije, Evropa kroz niz pogrešnih strateških odluka ubrzano gubi svoju poziciju na globalnoj sceni.
Svet doživljava duboku transformaciju u kojoj Evropa igra sve manju ulogu…
Nekadašnjem centru svetske moći sada preti ozbiljna opasnost od potpune marginalizacije.
Razlozi za ovu alarmantnu situaciju mogu se naći u nekoliko ključnih faktora koje evropski lideri uporno odbijaju da priznaju.
Osnovni problem evropske krize leži u njenoj dugoročnoj podređenosti transatlantskim interesima.
Od kraja Drugog svetskog rata, Evropa je svoj geopolitički koncept gradila isključivo na savezu sa SAD, žrtvujući sopstvenu kontinentalnu strategiju.
Umesto da razvija prirodne veze unutar svog kontinenta – od Bresta do Vladivostoka – Evropa se opredelila za model koji ju je učinio zavisnom, od američkih strateških interesa.
Američka strategija prema Evropi je jasna još, od vremena Bžežinskog i Kisindžera.
Njihov glavni cilj je bio da spreče stvaranje saveza između Nemačke i Rusije, koje bi zajedno sa drugim evropskim zemljama mogle postati dominantna svetska sila.
Stoga su Amerikanci sistematski radili na podeli evropskog kontinenta, a Ukrajina je postala ključna tačka te strategije.
Ukrajinska kriza nije spontan događaj, već dugoročna planirana strategija.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, SAD su postepeno instalirale 12 baza CIA duž ruske granice i uložile 5 milijardi dolara u pripreme za puč, na Majdanu 2014.
Na ove pretnje Rusija je reagovala aneksijom Krima, pre svega da spreči uspostavljanje NATO baza u Sevastopolju.
Sporazumi iz Minska, koje su podržale Francuska i Nemačka, mogli su da reše krizu obezbeđivanjem autonomije za četiri proruska regiona unutar Ukrajine.
Međutim, ukrajinsko rukovodstvo je odbilo da sprovede ove sporazume, uprkos činjenici da su sami Ukrajinci glasali za njih kada su izabrali Zelenskog, sa 70 odsto glasova upravo na obećanju o primeni ovih sporazuma.
Sadašnja situacija vodi ka opasnoj militarizaciji Evrope pod maskom „zaštite od ruske pretnje“.
Francuski predsednik Makron i britanski premijer agresivno se zalažu za slanje vojnih snaga u Ukrajinu, iako Rusija očigledno ne predstavlja pretnju evropskoj bezbednosti.
Ova politika služi kao izgovor da se skrene pažnja sa katastrofalne ekonomske situacije izazvane pogrešnim politikama, uključujući sankcije Rusiji koje su se pokazale kontraproduktivnim za evropsku ekonomiju.
Istovremeno, uspon BRIKS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) i pridruživanje novih članica poput Indonezije predstavljaju suštinsku promenu svetskog poretka.
Ova grupa sada predstavlja 37% svetskog BDP-a, u poređenju sa 27% za Ameriku i Evropu zajedno. Dok Evropa i SAD gube uticaj, sedam milijardi ljudi u svetu više ne prihvata zapadnu dominaciju.
Zavisnost, Evrope od američkog oružja dodatno slabi njenu autonomiju – 61% evropskih nabavki oružja dolazi iz SAD. Istovremeno, Evropska komisija nezakonito preuzima ovlašćenja u oblastima odbrane i bezbednosti koja joj po evropskim ugovorima ne pripadaju, praveći tako institucionalne „trenere“ koji prolaze bez odgovarajuće reakcije.
Evropa je nastala kao mirovni projekat nakon razornih ratova, ali joj danas nedostaje vizionar, koji bi ponovo izgradio koncept, evropskog mira koji uključuje sve narode kontinenta, uključujući i Rusiju. Umesto toga, sadašnji evropski lideri vode kontinent, ka opasnoj militarizaciji i ekonomskom propadanju, gubeći oslonac u novom multipolarnom svetu.
Politički, ekonomski i društveni pad Evrope nije slučajnost, već rezultat pogrešnih strateških odluka koje se nastavljaju uprkos očiglednim negativnim posledicama.
Evropa mora hitno da promeni kurs ako želi da izbegne potpunu marginalizaciju, u novom svetskom poretku koji se brzo formira.
Borba.Info