Borba Info Vesti
Branko Kostić, bivši član Predsedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i bivši kandidat za predsednika Crne Gore preminuo je u 81. godini.
Bio je predsednik Predsedništva Socijalističke Republike (SR) Crne Gore od 17. marta 1989. do 23. decembra 1990. i vršilac dužnosti predsednika Predsedništva SFRJ od 6. decembra 1991. do 15. juna 1992. godine, kada je funkcija ukinuta.
Nekadašnji potpredsednik Predsedništva SFRJ (1992) i kandidat za predsednika Crne Gore (1993), nakon referenduma za nezavisnost Crne Gore, potpuno se povukao iz političkog života i nastavio da se bavi isključivo profesorskim pozivom. Intervjue je od tada davao izuzetno retko.
Svakako jedan od zapaženijih, bio je intervju za Pečat iz 2010, koji je dao povodom izlaska njegove knjige, „Istina o razbijanju Jugoslavije“.
U njoj su opisane brojne činjenica koje se odnose na tragične događaje početkom devedesetih godina na Balkanu.
O tome, da li je raspad SFRJ bio neminovan, rekao je tada sledeće:
– Vi govorite o raspadu, a ja sam u mojoj knjizi koristio riječ razbijanje Jugoslavije. Kada se nešto raspada od toga ne ostaje ništa, a kada se nešto razbije ostanu komadi, u konkretnom slučaju predstavljeni sa šest samostalnih i međunarodno priznatih država. Danas sam uvjeren više nego prije 19 godina da Jugoslaviji nije bilo spasa, ako se uzmu u obzir odnosi između republika i njihovih rukovodstava i nabujale separatističke tendencije, posebno u Sloveniji i Hrvatskoj. Samo, te tendencije nijesu iznikle preko noći. I tada sam tvrdio da je glavni krivac moja partija, kojoj sam pripadao od 17-te godine do njenog nestanka. Jugoslaviju su stvorile velike sile poslije Prvog svjetskog rata. One su je i razbile, ali ne bi uspjele u tome da nijesu našle pomagače unutar same Jugoslavije.
Pod kojim okolnostima bi sve republike bivše Jugoslavije pristale da ostanu u zajedničkoj državi?
– Ako bi zanemarili uticaj spoljnog faktora, što je gotovo nemoguće, opstanak svih republika u sastavu Jugoslavije 1991. godine bio je moguć jedino uvođenjem vojne uprave. Posljednja prilika za to bila je poznata trodnevna martovska sjednica Predsjedništva SFRJ, na kojoj nije usvojen predlog Generalštaba JNA za uvođenje vanrednog stanja u zemlji. Tada je došlo do blokade u radu Predsjedništva, jer su od osam članova, četvorica bili „za“, a četvorica „protiv“. Vojna uprava bi, moguće, spriječila izbijanje krvavog građanskog rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini do koga je došlo kasnije. U Grčkoj je vojna hunta u jednom trenutku preuzela vlast i zadržala je sedam godina pa su poslije stišanih tenzija tu vlast preuzele političke partije. Mislim da vojna uprava ne bi ugušila separatističke tendencije u Sloveniji, Hrvatskoj i na Kosovu i Metohiji, ali bi bio izbjegnut građanski rat.
Danas je manje-više poznato da su mnoge unutrašnje prilike, ali i spoljni faktori uticali da na ovim prostorima najpre dođe do raspada države, a potom i do građanskog rata. Ko je po Vašem mišljenju najodgovorniji za krvavi rasplet događaja devedesetih godina prošlog veka?
– Odgovor na ovo pitanje dali su kasnije sami, najodgovorniji akteri krvavog raspleta jugoslovenske drame devedesetih godina prošlog vijeka dr Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i Stjepan Mesić.
Tuđman je 1991. godine bio predsjednik republike Hrvatske i predsjednik vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). On je 24. maja 1992. godine, na Trgu bana Jelačića, pred masom građana, okupljenih povodom njegovog izbora za predsjednika Hrvatske, doslovno kazao: „…Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije željela. Ali mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostalnost Hrvatske. Zbog toga smo mi vodili politiku pregovora, a iza tih pregovora smo formirali svoje oružane jedinice. Da nismo tako uradili, ne bismo došli do cilja. Znači, rat je bilo moguće izbjeći, samo da smo mi odustali od naših ciljeva, tj. od samostalnosti naše države…“.
Alija Izetbegović je tada bio predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik vladajuće Stranke demokratske akcije (SDA). Kada su njegove pristalice na predizbornim skupovima 1990. godine tražile samostalnu i suverenu Bosnu, on im je odgovarao „…Volio bih i ja suverenu Bosnu, ali to ne možemo postići bez rata…“, a godinu dana kasnije odbio je tzv. Istorijski sporazum Srba i Muslimana, koji je bio postigao sa Miloševićem ugledni bosanski intelektualac Adil Zulfikarpasić. Tada je Izetbegović izjavio da će žrtvovati mir radi samostalne i suverene Bosne.
Stjepan Mesić je 1991. godine bio predsjednik Predsjedništva SFRJ. Prije izbora na tu funkciju izjavio je da će biti posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ, a početkom decembra iste godine u hrvatskom Saboru izjavio je da Jugoslavije više nema i da je ispunio svoj zadatak. Kao predsjednik Predsjedništva, koje je bilo kolektivni šef Države i Vrhovna komanda oružanih snaga, protivustavno i nezakonito je posjećivao prestonice Zapadnih zemalja, nastojeći da ih pridobije za priznavanje nezavisne Hrvatske, prizivao je uvođenje sankcija Jugoslaviji i optuživao Jugoslovensku narodnu armiju da koristi bojne otrove protiv hrvatskog naroda. Vjerujem da je ovo slučaj nezabilježen u istoriji država i naroda. U svojoj knjizi „Kako je srušena Jugoslavija“, Mesić piše da je bio predvidio naslov za knjigu „Kako sam srusio Jugoslaviju“, ali mu je Genšer, ministar inostranih poslova Njemačke kazao da to ne bi bilo dobro primljeno u Evropi pa je prvi naslov knjige bio „Kako smo srušili Jugoslaviju“, da bi u ponovljenom izdanju konačan naslov glasio „Kako je srušena Jugoslavija“.
Od inostranih faktora, presudnu ulogu imala je Evropska zajednica, prvenstveno Njemačka, a krajem 1991. godine i SAD. Prilikom izbora Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ, evropska „trojka“ preuzela je čvrstu obavezu da ne dozvoli Sloveniji i Hrvatskoj da blokiraju savezne institucije, ali tu obavezu nije ispunila.
U kojoj meri je urušavanje Rusije 1991. godine uticalo na događaje na Balkanu? Da je Rusija kojim slučajem bila snažnija, da li bi se rasparčavanje SFRJ odvijalo na neki drugi način, u svakom slučaju povoljniji po Srbiju?
-Da je Rusija 1991. godine bila snažnija, ne bi došlo do rasparčavanja SFRJ. Međutim, razbijanjem SSSR-a došlo je do debalansa snaga na međunarodnoj sceni. Rusija je prolazila kroz teške trenutke svoga bitisanja. Sjedinjene Američke Države, zaokupljene krupnim problemima na Bliskom i Srednjem Istoku, prepustile su Evropskoj Zajednici da se bavi Jugoslavijom, a Njemačka, koja je rušenjem Berlinskog zida preko noći postala prvorazredna evropska sila, iskoristila je trenutak i umjesto da djeluje u pravcu mirnog rješavanja problema, podstakla je i podržala separatističke snage u Sloveniji i Hrvatskoj i svojim odlukama ubrzala izbijanje građanskog rata na ovim teritorijama. Zato sam i tada i kasnije u Tribunalu tvrdio da Francuska i Engleska u tim danima nijesu bile zemlje De Gola i Čerčila, nego zemlje Petena i Čemberlena. Sjećam se da se u toku trodnevne neizvjesnosti oko sudbine Gorbačova 1991. Stjepan Mesić nije pojavljivao u Predsjedništvu SFRJ, da bi nakon toga, na prvom našem okupljanju u Predsjedništvu, zadovoljan ponašanjem Jeljcina, zajedljivo komentarisao moje ponašanje u tim danima.
Kako objašnjavate činjenicu da je Slobodan Milošević isporučen Haškom Tribunalu upravo na Vidovdan?
– Genijalni Vladika Rade napisao je: „…Da, viteza sustopice tragičeski konac prati; tvojoj glavi bi suđeno za vjenac se svoj prodati! Taj vijenac su ponijeli i Lazar i Karađorđe i Slobodan. Izgleda da je to postao usud srpskog naroda da se u svim prelomnim trenucima njegove istorije pojavi nesloga, koja ga mnogo košta.
Kako ocenjujete ulogu Slobodana Miloševića u dešavanjima na prostorima bivše Jugoslavije?
– Haško tužilaštvo bilo je optužilo Slobodana Miloševića, ne samo za otpočinjanje rata, nego i za postojanje „udruženog zločinačkog poduhvata“, za etničko čišćenje nesrpskog stanovništva i formiranje „Velike Srbije“, za veliki broj ratnih zločina i nepoštovanje običaja rata i za brojne druge prestupe koji su se desili 1991. i 1992. godine na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To mi je dalo povoda da u toku moga svjedočenja u Tribunalu izjavim da vjerujem da bi Haško tužilaštvo Miloševića optužilo i za pojavu cunamija, da se isti desio prije utamničenja Slobodana Miloševića. (Cunami, koji se prije moga svjedočenja desio, odnio je preko 200 hiljada žrtava). Istovremeno, kazao sam da očekujem da Tužilaštvo optuži Tonija Blera (britanskog premijera) za sva ubistva, silovanja i krađe koje su se desile prethodne noći u Londonu. Naime, u sudskom procesu protiv Slobodana Miloševića, nepobitno je dokazano da nije bilo „Udruženog zločinačkog poduhvata” niti Plana „Velike Srbije“, da nije bilo etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva, nego da su upravo Srbi protjerani sa teritorije Hrvatske u kojoj je učešće Srba sa 12,4% prije rata, svedeno na svega 4,2% poslije rata, da je svaka mjera Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bila izazvana prethodnim odlukama hrvatskih vlasti u Hrvatskoj i muslimansko-hrvatskih vlasti u Bosni i Hercegovini, da se radilo o samoorganizovanju Srba na tim teritorijama itd. Slobodan Milošević je ostao dosledan stavu da se traži put za mirno rješavanje jugoslovenske krize, da se nijednoj republici ili narodu ne osporava pravo na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje, ali na ustavan način, da snagom JNA ne mijenjamo politička i državna rukovodstva u republikama, da JNA upotrijebimo u cilju fizičke zaštite ugroženog srpskog naroda u Hrvatskoj, da, ako bude neophodno, JNA upotrijebimo radi deblokade 25 hiljada pripadnika JNA i članova njihovih porodica, koje su blokirale paravojne formacije Hrvatske u kasarnama koje su se u mirnodopskim uslovima nalazile na teritoriji Hrvatske, i da od Jugoslavije sačuvamo onoliko koliko je to moguće. To je bio i stav četiri člana Predsjedništva SFRJ, koji su se zalagali za jugoslovensku opciju.
Slobodan Milošević je bio harizmatična ličnost sa nesporno najjačim političkim autoritetom i uticajem. Bio je nezaobilazni sagovornik i glavni pregovarač sa međunarodnim predstavnicima u svim fazama rješavanja jugoslovenske krize. U zaključenju Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, Milošević je predstavljao srpski narod Bosne i Hercegovine uz saglasnost Sinoda Srpske pravoslavne crkve i najodgovornijih predstavnika srpskog naroda BiH.
Kako ocenjujete Miloševićevu odbranu pred Tribunalom u Hagu?
– On se zaista briljantno branio. Osnovni razlog za takav utisak bio je u tome što je istina bila na njegovoj strani. Uz to, mnogo mu je pomoglo i to što je po struci i sam bio pravnik i to sposoban pravnik i što je dobro vladao engleskim jezikom.
U svom svedočenju na suđenju Miloševiću veliku pažnju posvetili ste i terorizmu uperenom protiv Srbije, kao i o NATO bombardovanju. Kako gledate na današnje zalaganje dela zvaničnog Beograda na evroatlantske integracije?
– Lično mislim da bi Srbija, kao i moja Crna Gora trebalo da se integrišu u Evropsku Uniju, ali ne po svaku cijenu. Ako lideri naših zemalja ne poštuju svoju državu i svoj narod, ne mogu očekivati da ih poštuju i uvažavaju drugi. Mora se čuvati prag ličnog dostojanstva. Ko to izgubi, drugi će mlatiti sa njim kao sa krpom. Protiv sam učlanjenja u NATO.
Na kraju, još jedno pitanje – zbog čega ste se povukli iz političkog i javnog života?
– Kada mi je prestala funkcija potpredsjednika Predsjedništva SFRJ, 1992. godine, Slobodan Milošević mi je nudio mjesto ministra odbrane u novoformiranoj državi (SRJ). Ja sam se tada zalagao da on i Momir Bulatović preuzmu dvije najodgovornije funkcije u toj novoj državi. Obojica su bili predsjednici vladajućih partija i predsjednici svojih republika. Uglavnom sa njima su komunicirali međunarodni predstavnici, a sa Predsjedništvom SFRJ, kada je bila u pitanju JNA. Nova država je konstituisana na klimavim temeljima, o čemu sam nešto prethodno i rekao. Očekivao sam da bi njih dvojica na tim funkcijama mogli doprinijeti da zaživi jedna funkcionalna federacija, pa sam kazao Miloševiću da bih prihvatio ponuđenu funkciju, ako on i Bulatović stanu na čelo SRJ. U protivnom, rekao sam, povući ću se iz politike i vratiti na Univerzitet. Oni dvojica su i dalje ostali u svojim republikama, a ja sam se vratio na Univerzitet.
(Pečat)
